srijeda, 06.06.2007.

...Od rOdjEndAnA, pA dO rOdjEndAnA...

Riječi same idu... nepozvane...

Danas mi je rođendan.... Neću se previše osvrtati na prijašnje rođendane. Ne znate kako je to kad vam na 13 rođendan dođu samo 1 prijatelj (konačno se vratio, toliko smo dugo pričali, ali o tom - potom...), mama i sestra. A ti sjediš. Čekaš neku prekretnicu. A zapravo svi čekaju da odu svojim putem. Iako mi je M**** bio najbolja zabava, nisam mogla biti ja kada je netko s nama. Jer se u nekom kutku mogu njemu isplakat na ramenu, a da nitko ne prevrće očima...

ŠESNAEST

Mrtva sam već punih šesnaest godina,
šesnaest brazda na mojim rukama...
Šesnaest rana na srcu.
Umrla sam šesnaest puta.
Šesnaest solju prekrivenih rana...
Šesnaest! A ostaje još toliko mnogo...
(5. lipanj 2007.)



Također, što se tiče rođendana, to mi je sve malo pretjerano. Svakim danom, svakim satom si sve stariji… Zašto se onda koncentrirati na to svakih godinu dana? Zašto je to nešto posebno, kad SVAKI čovjek ima rođendan?! No dobro, nije na meni da sudim... Ipak ti je drago kad ti netko čestita... (Ovo je valjda moj unutarnji mehanizam obrane od toga da me povrijede...)

***

Mene i M**** su uvijek nekako sa strahom gledali na ulici. On je flegma tip. Njemu je bilo baš svejedno tko će mu što reći. On je u sebi znao koja su njegova načela i što želi. Jedino oko čega se brinuo sam bila ja. Ja bih se strašno iznervirala na te vanjske utjecaje nepoznatih. Na predrasude... Ali ja sam takva. Duboko osjećam i duboko me boli...

AKO

Ako sutra umrem,
ne plači.
Ako oči sklopim,
zaboravi me.
Ako nestanem,
okreni novi list.
Ako me ne bude,
ne gubi vrijeme.
Nisam vrijedna spomena...
(30. svibanj 2007.)

Kada se osvrnem oko sebe, u mojoj školi, mjestu, gradu... samo su drukčiji ljudi. Oni 'normalni'... Ali kako on kaže: 'U životu će biti ljudi koji će misliti svašta, ali tebi moraju biti važne dvije stvari - ono što ti misliš, i ono što o tebi misle ljudi koji te vole!' Samo što je takvih, nažalost, jako malo...



Uvijek imam strah da će me on ostaviti. Iako duboko u sebi znam da me voli kao sestru, ja se bojim...

U ovom svijetu, najdraže su mi tri stvari:
1. M****
2. Pisanje pjesama
3. Sviranje klavira

Neke sam pjesme pokušala i uglazbiti, ali ih nemam kome pokazati... Pa evo jedne prigodne...



PIANINO

Biram tipke,
Crne su i bijele.
Od prebiranja tog,
Jedva da su cijele.

Čudni zvuci
Od njega proizlaze.
Čudni su, al' lijepi,
U zraku se nalaze.

Ima nota jedna,
Što dira me u srce.
Ja i dalje sviram, tužna i bijedna.

Kao dio moje duše,
Klavir je crn.
A vani vjetar puše…
(27. prosinac 2006.)


I, za kraj, od †dying† sam dobila zadatak. Pisala sam što mi je prvo palo napamet, ali i ono što sam kod nje pročitala, a što vrijedi i za mene… No Hard Feelings!

A - antikrist...
B - bol : uvijek je prisutna...
C - crnilo: sinonim za mene...
Č - čudno: pridjev koji mi pripisuju... i kojim se ponosim
Ć - ?
D - dead: dio moj nicka, droga: najlošiji dio ičijeg života, deja vu : događa mi se prečesto...
E - euforija...
F - ?
G - grobovi: istinska diploma životu...
H - hell: tj. pakao (prosudite sami...), horror: bijeg od istine...
I - igle: idealne za stvaranje dubokih rana, ali i za
ubrizgavanje...
J - jučer: stalno me proganjaju sjećanja iz prošlosti...
K - kiša: nema boljeg osjećaja nego kad kiša pada, a ti stojiš i
čekaš..., krv: imam strašno puno slika s krvlju... predivno,
klavir: sviram ga, knjige: u njima sam druga osoba...
L - lost in the darkness: ja...
LJ - ljeto: mrzim ljeto...
M - mjesečina: tajanstvenost...
N - ništavilo: ponovo ja...
O - ožiljci: tako mi je žao, a imam ih tako mnogo...
P - plakanje: moj hobi, pakao: navedeno pod H, pokop:
konačnica...
R - ruke: nadovezuje se na O...
S - smrt: jedina konačna stvar, suze...
Š - šišmiš: ovako su me zvali...
T - tuga: moj osnovni osjećaj...
U - uspomene: loše, većinom...
V - vampiri, vrane: svakako su me zvali
Z - zavidnost: nikad nisam zavidjela drugim ljudima što su sretniji...
Ž - život: ništa...

subota, 02.06.2007.

...krAtkA prIčA...

!OVA PRIČA JE U POTPUNOSTI IZMIŠLJENA I NEMA NIKAKVE VEZE SA STVARNIM DOGAĐAJIMA!



Napisala sam jednu pjesmu:

Kiša po mom gradu pada,
Ja u nebo gledam.
Kol'ko volim kišu,
Zna tek momak jedan.

Suze moje, kaže, podsjećaju ga na kišu,
Moje plave oči,
Baš za njega dišu.
Uklesano stoji na kamenoj ploči.

Možda ne razumijete ove stihove, pa poslušajte što se dogodilo nekoliko tjedana prije.



'Kišni dan'

Sedam je ujutro. Budilica me već nervozno podsjeća da moram ustati. Ponovo sat plesa. Onaj kojeg toliko mrzim. Svaki, svakcati dan! Baš neću ustati. Neda mi se...

'Tiiiiinaaaaa!' opet me mama podsjeća da 'ne smijem zakasniti'. Pih, k'o da bi nešto propustila…
'Pusti me više! Zašto me uvijek moraš provjeravati? Pa nisam dijete!'

'Tina! Kako se to ponašaš?' uleti u sobu crvena od bijesa.

'Marš van! Gubi se iz moje sobe. Više NIKAD ne ulazi u moju sobu...' nisam ni uspjela izreći ono 'bez pitanja'. Već je otrčala niz stepenice i počela plakati. Uvijek je PREEEOSJETLJIVA jer sam joj ja 'jedino dijete', a moj otac je umro kad mi je bilo 3 godine.

'Ma baš me briga!!'

Odlučila sam ipak otići na trening (da ju ne slušam kako cvili). Oblačim se na brzinu. Trenirka i tenisice. Uzmem tek poneki zalogaj prije treninga. Zgrabim torbu te na brzinu izletim iz kuće.

'Argggh! Kiša!! Mrzim kišu!' ipak se nisam vratila po kišobran.

Ulazim u prvi autobus.

'Jedino što će me sada opustiti je Ante...' pomislih.

Izvadila sam mobitel iz torbe i na brzinu utipkala Antin broj.

'Eeee... Šta je?'

'Ma... Ova kiša... A i posvađala sam se s mamom. Koja glupača! K'o ju treba uopće?!'

'Ma, Tina, nemoj tako...'

'Šta nemoj tako? Znaš kako je pošizila ženska...'

'A pomirit ćete se vi... '

'Vidimo se večeras...?!'

'Svejedno...' i poklopi.



Što li je ovo bilo? Ante kao da se ohladio... Što mu je?

Još uvijek tmurna zbog kiše (a i zbog Ante...) nesigurno ustajem i izlazim na 'svojoj' stanici.

'Tina, kasnimo!' prodere se trenerica Šorić.

'K'o mi? Šta imam alter ego?' promrmljam.

'Opet se pravimo pametni, ha?'

'Ja se ne pravim. Ja i JESAM pametna. Mora da ste nas zamijenili...' htjedoh reći, ali pregrizem jezik.

'Hajde, malena. Presvuci se pa da započnemo.' trenerica Kesić spasi situaciju.

Ona mi je bila jedina svijetla točka u plesu. Ona mi je (uz Nicole Kidman, dakako) najveći modni uzor. I uvijek kaže da jaaako voli moje plave kovrče.

Vraćam se u dvoranu.

'Desno, dva, lijevo, ruka, jedan, dva, desno, dva...'

Grrrrrrrrrm... Ugledam munju. Uto nestane struje. Vratom mi prođe čudan osjećaj. Jeza?!

***
Napokon. Trening je gotov.

ZVRRRN! Oglasio se i moj mobitel.

'Teta Nada'. Trebam li se javiti?! Ona uvijek davi nepotrebnim pitanjima.

'Halo?'

'Tina, teta Nada je. Mama je krenula po tebe na trening jer je vidjela da nemaš kišobran i... Buaaaaaa....' zaplače '...imala je saobraćajnu nesreću!'

'Što?! Je li dobro? Kamo je...' tisuću mi se pitanja motalo po mislima.

'Ne. Nesreća je bila teška. U komi je. U bolnici. Dolazim po tebe.'

Ispustim mobitel iz ruke. Iziđem pred zgradu i plačem... Na kiši... Odjeća mi je potpuno slijepljena za tijelo. Moja frizura je bilo apsolutna katastrofa!!! No sad mi to više nije bilo važno.

Stigla je Nada.

'O, Tina! Nema je... Nema je... Nema je...'

Oči mi se zamagle. Plave oči kao da su postale sive, potom crne. Ja ne mogu plakati! Previše me toga muči. Sada sam siroče! Bez oca i majke! Nikoga!!! Nemam ni Antu.

***

Sjela sam na krevet i buljila u prazno.

Na ekranu mog mobitela pojavi se NJEGOVO ime. 'Ante.'

Nisam mogla razgovarati. Ne sada. Ne bih mogla podnijeti da me SADA ostavi.

Poruka. Pričekam neko vrijeme, te ju odlučim pročitati.

'Volim te najviše. Oprosti za ono danas. Ali imam jako loš osjećaj u želucu. JAKO se pazi!'

Odmah ga nazovem te mu sve ispričam. Brzo je dojurio k meni. Dugo smo pričali.

***

Danas znam da mi je kiša oduzela majku, ali mi je dala nešto u zamjenu. Antu i njegovu toplu obitelj.

Još se danas katkad sjetim one svađe i pomislim da sam ja kriva, ali me Ante uvijek utješi.

Sada znam pouku koju sam davno trebala shvatiti: jedna mala iskra je dovoljna da zapali cijelu šumu. Samo zbog jednog kišobrana, izgubila sam obitelj. A zbog male svađe, za njenu sam se smrt mogla kriviti čitav život...

Kiša po mom gradu pada,
Ja u nebo gledam.
Kol'ko volim kišu,
Zna tek momak jedan.

Suze moje, kaže, podsjećaju ga na kišu,
Moje plave oči,
Baš za njega dišu.
Uklesano stoji na kamenoj ploči.

nedjelja, 20.05.2007.

...zlI ljUdI...

...zli ljudi su me ubili, zli mi ljudi sudili...

Sada ću vam ispričati moja iskustva gdje sam bila omražena. U otprilike 6. razredu, počela sam slušat metal, rock i hard rock te se oblačiti u crno. Počela sam se zatvarati u sebe nakon sestrine bolesti (sorry, ne bih u detalje...). I malo-pomalo, ljudi su me počeli ignorirati, kao da sam zrak. A oni drugi bi me vrijeđali...

DOSTA

Ne, ja nisam zrak,
Iako tako ne izgledam,
Ja sam sunčev trak.

Ne, ja nisam kriva,
Za to što sam ovdje...
Živa!

(5. veljače 2004.)



Na moj 15. rođendan (6.6.2006.) su se za mnom drečili: 'Sotono', 'dijete đavolje' i slično... E, tada mi to ZBILJA nije bilo jasno! Pa kao da sam ja kriva što sam se rodila na taj datum!! Svašta...

Jednom kad sam išla po gradu, sasvim normalno, naišla sam na grupu dečkiju. I počeli su se derat za mnom: 'štakorčino', 'šišmišu', 'mrtvače'... i slično! Osjećala sam se... Ne možete ni zamisliti kako jadno! Doslovno tako. Izubijano, mrtvo... Nesretno...

Napisala sam pjesmu. Tu sam pjesmu objavila u prethodnom postu, 'Crna duša'. Spustite stranicu na tu pjesmu pa ju pročitajte, da ju ponovo ne objavljujem...

Jedno od meni najbolnijih događaja je slijedeći: išla sam sa majkom u Crkvu, te smo sjele u 2. red. Prvo su me svi onako čudno gledali, došaptavali se... Tada je došao svećenik do mene s TAMJANOM!!! I počeo mahat. Kao da sam đavao!

Ubrzo nakon toga na kućnu adresu počela su mi stizat neka prijeteća pisma, na mobitel stizati pozivi usred noći...

ŽIVI SVOJ ŽIVOT

Zašto toliko želite znati o meni?
Zašto ste uvijek u mojoj sjeni?

Zašto slijedite svaku stopu moju?
Zašto želite stalno otkriti tajnu još koju?

Putite me!
Živite svoj život!
Ja nisam vaša briga!

(22. ožujak 2006.)

I, ja sam počela pušiti marihuanu. To je bio kao početak. Prvo 'za smirenje', pa 'za gušt', pa 'navika' i na kraju - 'premalo'.

Tada je u susjednoj kući stanovao jedan dečko. On mi je bio jedini frend. Izbacili su ga iz škole kada je bio prvi razred jer su mu u torbi našli 'travu'... On me je stariji 2 godine, dakle sad bi trebao ići u 3. razred...

Mi se baš nismo previše družili, jer sam ja uglavnom bila u školi ili na satovima klavira. A mama mi nije dala da se družim s njim (ne želi da mu se zna ime) jer je on 'narkoman' i 'manijak'...

(Sada je DONEKLE promijenila mišljenje...)



Kada je moja sestra početkom 11. mjeseca 2006. otišla u Njemačku na liječenje, moja (samohrana) mama morala je pronaći drugi posao kako bi joj mogla platiti terapije.

I ja sam svaki dan kada je ona bila na poslu, odlazila k njemu. Nedugo zatim, počela sam uzimati svakakve tabletice i slično. To me držalo dobrih 3 mjeseca. Ja i 'XY' smo počeli dilat nekim njegovim likovima. Starci su ga poslali kod nekih rođaka, tako da se sad viđamo jako rijetko. A i kad se vidimo to je brzinski posjet...

Trebao bi se vratiti brzo jer je sad 'čist'. Baš mi je neki dan poslao poruku da dolazi kad završi škola. Jedva čekam.



Prošli tjedan kad smo se čuli telefonom, napisala sam mu pjesmu, i jadan se rasplakao. Baš mi ga je bilo žao. Jer ga volim kao brata kojeg nikada nisam imala. On mi je jedina svjetla točka u mom crnom životu...

NAJBOLJI PRIJATELJI

Dovoljna mi je samo ta sekunda jedna kad te vidim.
Da te pitam kako si.
Da ti vidim lice.
Al ne volim suzu u tvom oku.
Volim tvoj smješak.
Volim kad me tješiš.
Volim kad se smiješiš.
Volim svaku tvoju stranu.
Volim tvoje prijateljstvo.
A dovoljno mi je toliko malo.
Da ti pružim ruku i kažem:
'Voljet ću te!
Uvijek, zauvijek.
Jer mi smo najbolji prijatelji!'

(10. svibnja 2007.)

Možda pomišljate da sam u njega zaljubljena, ali je naša 'veza' puno dublja. On zna sve o meni. Zna 'kako dišem', zna kako trepćem, zna SVE!!

XXXXX, volim te!! Ali život je crn... Ostani uz mene!!

P.S. Hvala svima na komentarima...

| komentari (36) | print | # | Design by:Poison Angel

ponedjeljak, 14.05.2007.

...pjEsmE kAO dOkAz tUgE...

...optužuju me da sam nesretna, al za sreću nemam razloga...

Da... Ljudi me često osuđuju... Bilo je i neugodnih iskustava. To sam opisala u pjesmi 'crna duša'.

CRNA DUŠA

Šišmiš su me zvali,
Da, o da.

A da samo volim crno, to nisu znali,
O da, da.

Čudno su me gledali.
Da, o da.

Štakorčina su govorili,
O da, da.

Za moju dušu se molili,
Da, o da.

Rekli su i da sam umrla,
O da, da.

I sve sam muški izdržala,
Da, o da.

Prije nekog vremena, čitala sam crnu kroniku. I vidjela curu koja se ubila. Pa sam njoj posvetila pjesmu, iako sam sama pretpostavila da se drogirala...



TEBI

Tebi, mrtva djevojko,
Ovu pjesmu pišem.
Isto nam je oko,
Al' za razliku od tebe,
Ja još uvijek dišem!

Tvoje tanko tijelo,
Drhti još u mislima,
Šmrkala si bijelo,
Sad tvoju patnju shvaćam,
U tim tvojim pismima.

Igla ti je bila sveta,
Jesi l' bila svjesna?
Sudbina ti prokleta.
Pa dobro, što je tebi?
Sad sam na te bijesna.

Al' ti se nećeš vratiti
Voljeli smo ludo tebe.
Nikad nećeš shvatiti!!
Suza mi kaplje,
Što si učinila od sebe?



Ljudi me često gledaju kao da sam luda... Pa sam jednostavno svoje srce izlila na papir...

LJUDI

Što je čovjek malen?
Kao neka točka.
Ne znači Mu ništa,
K'o ni nama mravi.

Ludih nas ima,
Al to su samo oni,
Koji se ne priznaju ludima,
Što to zvoni?

Podijeljeni smo k'o sektori.
Pozovi me k sebi, bliže.
Mi ljudi smo vektori,
Usmjereni ka nigdje…



Očekujem iskrene komentare.

*by: dEAd_AngEl*

| komentari (18) | print | # | Design by:Poison Angel

ponedjeljak, 07.05.2007.

...pUcA mE nEkA čUdnA InspIrAcIjA...

...Ponovo sam u svijetu... Nek moje riječi poteku...

Puca me neka čudna inspiracija, dok sam čitala neku poeziju...
Ova mi je pjesma dosla, citala sam neku slicnu, i posjetila me na moju prvu ljubav... (Da, sve moje ljubavi su NESRETNE!!) Voljela sam ga kako nikoga do sada, a on me je ostavio... Znao je da ga volim, da mi je sve, al mu je draže bilo slomit moje srce... Još uvjek se pitam zašto??? Što sam skrivila svemiru?! No, valjda jer je tako sudbina htjela...

MOJE

iako ne znas
direktno
ni ko nisi
ni ko si:
Ti si moj bog!

Iako ne znas
neposrerdno
ni sta nisi
ni sta si:
Ti si moj bog!

Iako ne znas
direktno
ni ko sam
ni ko nisam:
Ti si moj bog!

Iako ne znas
neposredno
ni sta sam
ni sta nisam:
Ti si moj bog!

Iako ne znas
direktno
sta je
i sta nije
zivota:
Ti si moj bog!

Iako ne znas
neposredno
ni sta jeste
ni sta nije
Bog:
ti si moj on!

Naravno, ovo nije kraj posta. Evo jedne moje pjesme o nepravdi, iako je u prenesenom značenju...

MARLJIVO

Pčela marljiva za med radi,
pažljiva starica jagode sadi.
Mali mrav skuplja hranu,
Vješti dabar gradi branu.

Al' jedan čovjek samo
Dovoljan je ovdje
Da razori SVE
Zbog svoje loše volje!!!

--> pouka: ne trudi se... ionako ćeš ostati bez SVEGA!!!

Kad malo bolje promislim, imala sam priliku za sreću... To je bilo prije godinu dana... Voljeli smo jedno drugo, ali u različito vrijeme...

Uglavnom, tada sam ovu pjesmu napisala:

DJECA


Premalo vremena
bilo je
i premalo želje
Postojalo je premalo
ljubavi
nije se dogodilo
i nije spasa
bilo
za nas
jer mi smo
tek DJECA...

A ova sadrži retoričko pitanje. Ako znate što je to...

ŠTO JE SREĆA?!

Sreća je jedan pogled
A ja u sebi plačem, jer nije moj.
To nije sreća!

Sreća je jedan osmijeh
A ja u sebi plačem, jer nije moj.
To nije sreća!

Sreća je jedan zagrljaj
A ja u sebi plačem, jer nije moj.
To nije sreća!

Sreća je jedan nježan dodir
A ja u sebi plačem, jer nije moj.
To nije sreća!

Sreća je jedan poljubac
A ja u sebi plačem, jer nije moj.
To nije sreća!

Al sreća je kad znaš da te ima
I da želiš
I da možeš
Ono što hoćeš.

I još nekoliko tužnih slika...

| komentari (9) | print | # | Design by:Poison Angel

četvrtak, 03.05.2007.

...tUgA...

Zadnjih tjedan, dva sam sva potištena. I sve radi JEDNOG dečka.
Sad ću vam sve ispričati, i, ako imate vremena, molim vas pročitajte i dajte mi savjet!
Uglavnom, vidjeli smo se na jednom tulumu i odmah smo osjetili 'ono nešto'. Imao je duuugu plavu kosu, plave oči, visok, zgodan, metalac… Nekako mi je prišao i tako smo mi počeli pričati… I pričali smo CIJEEELU večer. Ispričao mi je o svojoj bivšoj curi koja je bila, kako je on rekao, 'pre ljubomorna' i 'jaaako sumnjičava'. Ja sam mu pričala o sebi, o svojim bivšim i o prevarama koje su mi učinjene. Našli smo se nakon 2 dana i opet smo pričali. Rekao je da bi htio naći onu pravu! I… da sam ja VELIKI POTENCIJAL! Na kraju me poljubio u obraz i svatko je otišao kući.
Ponovo smo se našli i - PROHODALI…

(Morate o meni znati da staaalno pišem neke pjesme. Imam barem 5 dnevnika sa svojim pjesmama.)

I tada sam napisala OVU pjesmu:

KONAČNO

Ružne snove dosad smo sanjali,
Ali otkad nađoh te, ponovo živim.
Nakon tebe, srećo,
Ništa se više ne čini sivim.

Nebo sjaji kao dijamant,
U tvojim topim se očima,
I u usnama slatkim k'o med;
Ponovo mogu spavati noćima.

Zar je ovo stvarno?
Znam, ni ti ne vjeruješ,
I, ako ikad posumnjam, samo reci:
'Ljubavi, pretjeruješ!'

Da. Prvih par dana sve je bilo za 5. Ma za 105! I, jedan dan, došao je do mene. I on mi je uporno ponavljao da me voli! Bila sam PRESRETNA!!!
Rekla sam mu da i ja njega volim, pa sam mu pročitala svoje pjesme. On me, idiot, samo ispod oka pogledao i nasmijao mi se u facu! ODURNO, GNJUSNO! Bila sam u totalnom badu! Rekao je kao da je 'dobio okladu i da ga PRAVA cura čeka na stanici'. Ja u šoku gledam i ne vjerujem! Išla sam do stanice s njim, a tamo je bila ONA! Uf! Mala jadnica! Niska, debela, rumena, s nekom masnom kosurinom. I smješka se. Skoro sam ju bacila na cestu… I on ju poljubi… Preda mnom! Da skratim priču, otišla sam doma da što prije zaboravim na sramotu.

Tada sam napisala ovo:

SUZE

Naivna sam bila,
Dok sam te ljubila.
Vjerovala sam ti kao dijete.
Dal' me se tvoje oči ponekad sjete?

Suze jedine su spas,
A iz mojeg grla čuje se slabašan krik, glas.
Al kažu oni: 'rane vrijeme liječi',
No do tada, moje suze će i dalje teći.

I bla, bla… Za 2 tjedna dođe meni SMS, (od njega): 'e, ti. oprosti, kuiš, nisam mislijo daj mala vrati se… ;-P' (TOČNO ovako je pisalo, gramatika, smajlić, sve…) Ja ništa. Pa opet poruke, treća, četvrta, peta… Nakon devete poruke sam mu odgovorila: 'Nađimo se u *** (neću navodit ime kafića) u 18 h.' I dođe on. Ali ne sam. S njom. Otišla sam iz kafića i otišla ravno doma. Napunila sam kadu i uzela nož. Prvo preplašena tako sam sjedila nekih 15-20 min. I konačno, recnula sam si žile. Voda se samo zacrvenila. Srećom, stara je upala u kupaonicu (zaboravila sam se zaključat) i u panici nazvala hitnu. Samo se sjećam njenih preplašenih očiju. U detalje ne bih jer su me proglasili 'mentalno nestabilnom' i 'kukavicom', ali za to je potrebna NAAAJVEĆA hrabrost!!!!!!!

I za kraj: (zamrzit ćete GA zbog ovog), došao je k meni, doma, 'kao da me posjeti' i donesao mi ruže (žute = prevara, mržnja) i rekao 'drugi put naoštri nož'!

Upravo zbog ovoga ne želim otkrit identitet, jer bi me mogao i ubit!!! Kasnije sam čula da je njegov stari zlostavljao njega i staru, i da je stari 'otrovan'. Možda su ga on ili stara otovali… Stara se ubrzo full razbolila, a on je nakon toga navodno poludio.

Sad se full bojim, ali valjda je život takav…

| komentari (4) | print | # | Design by:Poison Angel

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.